Tiso: "Uspjeh države se mjeri kvalitetom života građana"

Intervju sa Rezidentnom koordinatorkom UN u Crnoj Gori, Karolin Tiso, za nezavisni dnevnik Vijesti

13. jul 2026.

Ove godine obilježeno je dvadeset godina članstva Crne Gore u Ujedinjenim nacijama. Kako danas ocjenjujete partnerstvo UN i Crne Gore i koje su njegove najvažnije vrijednosti u narednom periodu?

Dvadeset godina partnerstva Crne Gore i Ujedinjenih nacija prije svega je priča o zajedničkom radu na tome da život ljudi bude bolji. Za samo dvije decenije Crna Gora je unaprijedila razvoj po mjeri čovjeka, ojačala institucije i sprovela važne reforme u obrazovanju, zdravstvu, socijalnoj zaštiti, digitalizaciji javnih usluga i zaštiti životne sredine. Tim Ujedinjenih nacija imao je privilegiju da bude partner u tim procesima, ali nijedan od tih rezultata ne bi bio moguć bez snažnog partnerstva sa državnim institucijama, lokalnim zajednicama, civilnim društvom, međunarodnim partnerima i, prije svega, građanima. Upravo je povjerenje koje smo zajedno gradili tokom decenija saradnje omogućilo da zajedničke ideje prerastu u konkretne promjene koje danas donose koristi ljudima. Ti rezultati ne bi bili mogući bez posvećenosti i stručnosti tima UN u Crnoj Gori, koji svakodnevno radi sa institucijama i partnerima na ostvarivanju zajedničkih razvojnih ciljeva.

Istovremeno, Crna Gora može biti ponosna i na svoju ulogu u Ujedinjenim nacijama. Iako mala po veličini i sa tek dvije decenije članstva, izgradila je reputaciju aktivne i cijenjene članice međunarodne zajednice koja svojim konstruktivnim djelovanjem doprinosi jačanju multilateralizma, zaštiti ljudskih prava, održivom razvoju i odgovoru na globalne izazove. To potvrđuju njeno dvostruko članstvo u Savjetu UN za ljudska prava, članstvo u ECOSOC-u i aktivno učešće u brojnim globalnim procesima. Upravo fokus na nacionalne razvojne prioritete, uz snažno oslanjanje na partnerstva i multilateralnu saradnju, jedan je od razloga zbog kojih je Crna Gora uspjela da ostvari takav ugled.

Ono što ovu saradnju čini posebnom jeste međusobno povjerenje i zajednička vizija budućnosti. Kako Crna Gora ubrzava put ka Evropskoj uniji i ulazi u završnu fazu ostvarivanja Agende 2030, uvjerena sam da će upravo partnerstvo ostati naš najveći kapital. Jer iza svake reforme i svakog pokazatelja uspjeha stoje ljudi, njihov kvalitet života, njihova prava i njihova nada u bolju budućnost.

UN često naglašava da su Agenda 2030 i evropske integracije dva komplementarna procesa. Šta ostvarivanje ciljeva održivog razvoja konkretno znači za građane Crne Gore i u kojim oblastima (koji SDG) zemlja danas zaostaje?

Agenda 2030 je mnogo više od liste međunarodnih ciljeva - ona je transformativna razvojna agenda koja obuhvata gotovo sve što je važno za kvalitet života ljudi. Kada govorimo o ciljevima održivog razvoja, govorimo o kvalitetnom obrazovanju za svako dijete, dostupnoj zdravstvenoj zaštiti, dostojanstvenim radnim mjestima, jednakim mogućnostima za žene i muškarce, čistijoj životnoj sredini, efikasnim institucijama i društvu u kojem niko nije izostavljen. Zato su Agenda 2030 i evropske integracije dva komplementarna procesa - obje vode ka istom cilju: boljem životu građana, većoj zaštiti ljudskih prava i sloboda, i snažnijim institucijama.

Pomaci su vidljivi u brojnim oblastima, ali razvoj nije ujednačen. I dalje postoje izazovi kada je riječ o smanjenju nejednakosti, kvalitetu obrazovanja, rodnoj ravnopravnosti, zaštiti životne sredine i klimatskoj otpornosti, kao i jačanju institucija i povjerenja građana. Nijedan od tih izazova ne može se posmatrati izolovano, jer su svi međusobno povezani.

Crna Gora ima jasan cilj da postane članica Evropske unije do 2028. godine, kao i sopstvenu Strategiju održivog razvoja do 2030. Tim UN pruža podršku zemlji u ostvarivanju upravo tih nacionalnih razvojnih prioriteta. U periodu koji je pred nama, uspjeh se neće mjeriti brojem usvojenih strategija ili ispunjenih indikatora, već time da li ljudi u Crnoj Gori žive kvalitetnije, imaju više prilika i više povjerenja u budućnost svoje zemlje.

Crna Gora ima veliki broj strategija i reformskih planova. Koji su najveći izazovi u njihovom sprovođenju i koje korake biste preporučili kako bi se razvojne politike efikasnije pretvarale u konkretne koristi za građane?

Strategije i reformski planovi su važni jer pomažu da se definiše zajednički pravac razvoja, postave prioriteti i uskladi rad različitih institucija. Međutim, iskustvo pokazuje da najveći izazov nije njihova izrada, već dosljedno sprovođenje i praćenje rezultata. To nije specifičnost Crne Gore - sa tim se suočavaju mnoge zemlje.

Da bi razvojne politike donosile konkretne koristi građanima, ključno je nekoliko stvari: jasno definisana odgovornost za sprovođenje, donošenje odluka zasnovanih na pouzdanim podacima i saradnja institucija, kako reforme ne bi bile odgovornost samo jednog resora, već zajednički napor cijele administracije, lokalnih zajednica, civilnog društva, akademske zajednice i razvojnih partnera.

Ohrabruje me što Crna Gora ulaže napore upravo u tom pravcu. Uz podršku Ujedinjenih nacija razvijeni su i digitalni alati koji omogućavaju efikasnije praćenje javnih politika i reformi, doprinoseći većoj transparentnosti i boljem donošenju odluka. Građanima, međutim, nije najvažnije koliko strategija postoji, već da osjete konkretne promjene, kvalitetnije javne usluge, bolje prilike za zapošljavanje, čistiju životnu sredinu i veće povjerenje u institucije. To je pravo mjerilo uspjeha svake razvojne politike.

Ko je danas u Crnoj Gori u najvećem riziku da bude izostavljen iz razvoja? Koje grupe ostaju najviše izložene siromaštvu, diskriminaciji ili socijalnoj isključenosti i da li postojeće politike dovoljno odgovaraju na njihove potrebe?

Jedno od osnovnih načela Agende 2030 jeste da niko ne smije biti izostavljen iz razvoja. To znači da uvijek treba da se zapitamo ko najteže dolazi do kvalitetnog obrazovanja, zdravstvene zaštite, zaposlenja i drugih javnih usluga i kako možemo ukloniti te prepreke.

U Crnoj Gori i dalje postoje izražene razlike između sjevera i juga, urbanih i ruralnih sredina, a demografske promjene dodatno produbljuju neke od tih izazova. Starije osobe u manje razvijenim područjima, mladi koji teško pronalaze prvi posao i razmišljaju o odlasku, osobe sa invaliditetom, pripadnici romske i egipćanske zajednice, kao i migranti i izbjeglice, i dalje su među onima koji se najčešće suočavaju sa siromaštvom ili socijalnom isključenošću.

Crna Gora razvija politike kojima nastoji odgovoriti na ove izazove i pozitivni pomaci su već vidljivi. Njihov dugoročni uspjeh, međutim, zavisiće od toga koliko će biti prilagođene stvarnim potrebama ljudi i jednako dostupne svima. To podrazumijeva kvalitetne javne usluge, snažnije lokalne zajednice, aktivno učešće organizacija civilnog društva koje poznaju potrebe različitih grupa stanovništva, i donošenje odluka zasnovanih na pouzdanim podacima. Razvoj ima smisla samo ako dopire do svakog čovjeka i svake zajednice, bez obzira na to gdje žive ili u kakvim se životnim okolnostima nalaze.

Uprkos razvijenom zakonodavnom okviru, nasilje nad ženama i dalje ostaje ozbiljan problem, dok žene još nijesu ravnopravno zastupljene na mjestima odlučivanja. Koliko je rodna ravnopravnost u Crnoj Gori danas stvarna, a koliko još formalna?

Crna Gora je u proteklim godinama napravila važne iskorake u unapređenju zakonodavnog i institucionalnog okvira za rodnu ravnopravnost. To je dobar temelj, ali znamo da zakoni sami po sebi nijesu dovoljni. Prava jednakost postoji tek onda kada žene mogu da žive bez nasilja, imaju jednake mogućnosti za zapošljavanje i napredovanje i ravnopravno učestvuju u donošenju odluka.

Istraživanja pokazuju da je svaka druga žena u Crnoj Gori doživjela neki oblik nasilja nakon navršene 15. godine života, dok je indeks rodne ravnopravnosti i dalje ispod prosjeka Evropske unije. Žene u Crnoj Gori su i dalje nedovoljno zastupljene na najvišim pozicijama u politici, privredi i drugim oblastima odlučivanja. To jasno pokazuje da još postoji jaz između zakona i njihove primjene, ali i između formalne jednakosti i svakodnevnog iskustva mnogih žena.

Rodna ravnopravnost nije samo pitanje ljudskih prava, ona je i pitanje ekonomskog i društvenog razvoja. Crna Gora se danas suočava sa paradoksom da privredi u mnogim sektorima nedostaje radna snaga, dok brojne žene i dalje nose nesrazmjerno veliki teret brige o porodici i domaćinstvu, što često ograničava njihove mogućnosti na tržištu rada. Zato su, pored dobrih zakona, jednako važne promjena društvenih normi i stereotipa, ravnopravnija podjela porodičnih obaveza, veće učešće žena u donošenju odluka i njihovo ekonomsko osnaživanje. Suština rodne ravnopravnosti jeste da svaka žena ima slobodu da donosi sopstvene životne izbore, bilo da se odluči za karijeru, porodicu ili oboje - bez prepreka i diskriminacije. Kada žene imaju jednake mogućnosti da rade, napreduju, pokreću biznise i učestvuju u oblikovanju politika, koristi od toga imaju svi, porodice, zajednice i ekonomija u cjelini.

Koji su najveći izazovi zdravstvenog sistema u Crnoj Gori iz ugla UN, pristup uslugama, prevencija, mentalno zdravlje, starenje stanovništva ili nedostatak kadra? Da li Crna Gora dovoljno ulaže u prevenciju bolesti, ili se sistem uglavnom bavi posljedicama?

Zdravstveni sistem Crne Gore, kao i sistemi u većini evropskih zemalja, suočava se sa istovremenim izazovima: starenjem stanovništva, rastućim opterećenjem hroničnim nezaraznim bolestima, potrebom za jačanjem mentalnog zdravlja i nedostatkom zdravstvenih radnika. To su složeni izazovi koji zahtijevaju dugoročna rješenja i stalna ulaganja.

Vjerujem da je jedan od najvažnijih prioriteta jačanje prevencije. Najveći broj oboljenja koja danas opterećuju zdravstveni sistem može se u velikoj mjeri spriječiti ili odložiti zdravijim stilovima života, ranom dijagnostikom i snažnijom primarnom zdravstvenom zaštitom. Istovremeno, mentalno zdravlje mora postati sastavni dio zdravstvene zaštite, posebno kada je riječ o djeci i mladima. Nezarazne bolesti danas uzrokuju najveći dio prijevremenih smrti i predstavljaju najveće opterećenje za zdravstveni sistem.

Crna Gora već preduzima važne korake u tom pravcu kroz reforme zdravstvenog sistema i jačanje digitalnih rješenja, ali će uspjeh zavisiti od toga koliko ćemo zdravlje posmatrati kao zajedničku odgovornost cijelog društva, a ne samo zdravstvenog sektora. Najbolji zdravstveni sistem nije onaj koji najbolje liječi bolest, već onaj koji pomaže ljudima da ostanu zdravi što je duže moguće.

Crna Gora sebe predstavlja kao ekološku državu. Koliko je ta vizija danas ostvarena i koji su najveći izazovi za održivi razvoj - od klimatskih promjena i upravljanja otpadom do zaštite voda i prostora?

To što je Crna Gora još prije više od tri decenije sebe proglasila ekološkom državom i danas predstavlja snažnu i inspirativnu viziju. Malo je zemalja koje su zaštitu životne sredine ugradile u svoj identitet na taj način i jako je važno da se ta vizija potvrđuje konkretnim djelima. Tokom prethodnih godinu dana lično sam se uvjerila koliko su ljudi u Crnoj Gori vezani za prirodu i kulturnu baštinu svoje zemlje i koliko ih doživljavaju kao dio sopstvenog identiteta.

Klimatske promjene već utiču na svakodnevni život kroz sve češće suše, poplave, toplotne talase i rizike po biodiverzitet. Istovremeno, upravljanje otpadom, zaštita voda, kvalitet vazduha, plansko korišćenje prostora i očuvanje prirodnih resursa ostaju među najvećim razvojnim izazovima. To su ujedno i oblasti koje će biti među ključnim prioritetima Crne Gore na putu ka Evropskoj uniji.

Dobra vijest je da zaštita životne sredine i ekonomski razvoj nijesu suprotstavljeni ciljevi. Naprotiv, zelena tranzicija može otvoriti nova radna mjesta, podstaći inovacije, unaprijediti kvalitet života i dodatno ojačati turističku konkurentnost Crne Gore. Ta vizija može se ostvariti jedino uz svijest da priroda nije samo naše najveće bogatstvo, već i zajednička odgovornost prema budućim generacijama.

Crna Gora se suočava sa odlaskom mladih, ali istovremeno postaje zemlja u koju dolaze novi stanovnici i migranti. Kako te promjene utiču na razvoj zemlje i koliko je važno graditi inkluzivno društvo?

Mobilnost ljudi danas je globalna pojava i Crna Gora ni u ovome nije izuzetak. Odlazak mladih zbog obrazovanja ili posla predstavlja izazov, posebno kada zemlja gubi znanje i vještine koje su joj potrebne za razvoj. Istovremeno, Crna Gora postaje sve privlačnija destinacija za ljude koji ovdje žele da žive i rade, ali i zemlja koja, u skladu sa međunarodnim obavezama, pruža zaštitu osobama primoranim da napuste svoje domove. Takve promjene mijenjaju društvo, ali mogu biti i nova razvojna prilika ako se njima dobro upravlja.

Zato je važno graditi inkluzivno društvo u kojem svi imaju mogućnost da doprinesu zajednici i ostvare svoja prava i potencijale. To podrazumijeva kvalitetne javne usluge, pristup obrazovanju i tržištu rada, učenje jezika, ali i osjećaj pripadnosti i međusobnog uvažavanja. Iskustvo pokazuje da su zajednice koje ulažu u integraciju ljudi otpornije, uspješnije i spremnije da odgovore na demografske i ekonomske promjene.

Istovremeno, važno je stvarati uslove zbog kojih će mladi željeti da svoju budućnost grade upravo u Crnoj Gori. To znači kvalitetno obrazovanje, pristojna radna mjesta, mogućnosti za profesionalni razvoj i osjećaj da njihov glas i ideje mogu doprinijeti promjenama. Društvo koje uspije da zadrži svoje mlade, a istovremeno bude otvoreno i inkluzivno prema ljudima koji dolaze, gradi snažnije temelje za održiv razvoj.

Nakon gotovo godinu u Crnoj Gori, šta Vas je najviše pozitivno iznenadilo, a šta ste naučili o ovoj zemlji izvan zvaničnih izvještaja?

Ono što me možda najviše pozitivno iznenadilo jeste kvalitet života koji Crna Gora pruža. Ne mislim samo na njenu izuzetnu prirodnu ljepotu, već i na osjećaj sigurnosti, bliskost ljudi i činjenicu da je na relativno malom prostoru moguće doživjeti toliku različitosti - od planina do mora, od dinamičnih gradova do mirnih sela. Vikendi su mi prilika da otkrivam nova mjesta i istovremeno napravim predah od intenzivnog radnog ritma.

Posebno cijenim to što je svakodnevni život jednostavniji nego u mnogim drugim glavnim gradovima. Podgorica je grad u kojem često pješačim ili vozim bicikl, a vrijeme provedeno u saobraćaju ne određuje ritam dana. To možda djeluje kao sitnica, ali upravo takve stvari značajno doprinose kvalitetu života.

Što duže živim u Crnoj Gori, sve sam sigurnija da njena najveća vrijednost nijesu samo prirodna bogatstva, već ljudi. Upoznala sam mnogo ljudi koji iskreno brinu o svojim zajednicama i svakodnevno ulažu vrijeme, znanje i energiju da ih učine boljim mjestom za život. Kada pomislim na Crnu Goru, prve riječi koje mi padaju na pamet su ljepota, solidarnost, bliskost među ljudima i osjećaj sigurnosti. Mislim da su to vrijednosti koje vrijedi njegovati jednako pažljivo kao i prirodna bogatstva ove zemlje.

Kada se iz tog ličnog utiska vratite u svoju profesionalnu ulogu, gdje vidite najveći jaz između potencijala Crne Gore i stvarnosti u kojoj žive njeni građani?

Upravo zato što vidim ogroman potencijal Crne Gore, jaz između mogućnosti i stvarnosti ponekad djeluje još uočljivije. Ova zemlja ima mnogo prednosti - prirodne resurse, kvalitet života, evropsku perspektivu i ljude koji su obrazovani, kreativni i preduzimljivi. Ključ će biti u tome da se taj potencijal pretvori u održiv i inkluzivan razvoj.

To znači nastavak ulaganja u obrazovanje i zdravstvo, ali i razvoj ekonomije koja će mladima ponuditi više prilika za kvalitetna radna mjesta i profesionalni razvoj. Crna Gora se, kao i mnoge druge zemlje, suočava sa paradoksom jer istovremeno ima ljude koji teško pronalaze posao i poslodavce kojima nedostaje odgovarajuća radna snaga. To pokazuje koliko je važno bolje povezati obrazovanje sa potrebama tržišta rada, podsticati inovacije i stvarati uslove za razvoj novih privrednih grana koje će otvarati kvalitetna radna mjesta.

Izdvojila bih i jedan izazov koji često ostaje u sjenci drugih tema, a to je bezbjednost u saobraćaju. Broj saobraćajnih nesreća sa smrtnim ishodom je previsok i svaki predstavlja nenadoknadiv gubitak. Upravo ovakva pitanja podsjećaju da razvoj nije samo pitanje ekonomije, već i kvaliteta života i sigurnosti.

Ako biste građanima Crne Gore morali da uputite jednu poruku, ne diplomatsku nego ljudsku, koja bi to bila?

Poručila bih vam da sačuvate ono što Crnu Goru čini posebnom. Vjerujem da ste ovo čuli i ranije ali moram da kažem da su bogatstvo ove zemlje različitosti. Čuvajte ih. Njegujte međusobno povjerenje i solidarnost i ne dozvolite da podjele postanu jače od onoga što vas povezuje. Tokom protekle godine upoznala sam mnogo ljudi koji su spremni da pomognu jedni drugima i iskreno vjeruju da mogu učiniti svoju zajednicu boljom. To je vrijednost koja se ne može izmjeriti statistikama, ali se osjeti.

Čuvajte i prirodu koja vas okružuje. Živite u jednoj od najljepših zemalja Evrope i to nije samo privilegija, već i odgovornost. Ono što jednom izgubimo teško možemo vratiti, zato je važno razmišljati dugoročno i o tome kakvu Crnu Goru ostavljamo generacijama koje dolaze.

I na kraju, vjerujte u potencijal svoje zemlje. Crna Gora možda jeste mala, ali ima sve što je potrebno da bude uspješna: ljude, znanje, prirodna bogatstva i jasnu evropsku perspektivu. To je razlog zbog kojeg sam veoma optimistična kada je riječ o Crnoj Gori.

Ulaganje u djecu - ulaganje u državu

Koji su danas najveći izazovi za djecu i mlade u Crnoj Gori? Da li obrazovni sistem i ulaganja u mentalno zdravlje prate potrebe generacija koje odrastaju u potpuno drugačijem svijetu?

Današnja djeca i mladi odrastaju u svijetu koji se mijenja brže nego ikada. Pored znanja koja stiču u školi, od njih se očekuje da razviju otpornost, kritičko razmišljanje, digitalne vještine i sposobnost da se nose sa pritiscima koje donose društvene mreže, neizvjesnost i ubrzane društvene promjene. Zato obrazovanje nije puko prenošenje znanja, već i priprema za život.

Posljednjih godina napravljeni su važni iskoraci, posebno kada je riječ o većem obuhvatu djece predškolskim obrazovanjem i reformama obrazovnog sistema. Istovremeno, potrebno je nastaviti ulaganja u kvalitet i inkluzivnost obrazovanja, kako bi svako dijete, bez obzira na mjesto stanovanja ili porodične okolnosti, imalo jednake šanse da razvije svoj potencijal. Posebnu pažnju zaslužuje i mentalno zdravlje djece i mladih. Sve više istraživanja pokazuje da anksioznost, stres i osjećaj usamljenosti postaju ozbiljan izazov, zbog čega podrška ne smije biti ograničena samo na zdravstveni sistem, već treba da uključuje škole, porodice i lokalne zajednice.

Vjerujem da je najbolja investicija koju jedno društvo može napraviti upravo ulaganje u djecu. Kada djeci pružimo kvalitetno obrazovanje, podršku i priliku da razviju svoje talente, ne ulažemo samo u njihovu budućnost, već i u budućnost cijele Crne Gore.

Ne treba da mislimo isto, već da umijemo da razgovaramo s poštovanjem

Kako ocjenjujete stanje javnog dijaloga u Crnoj Gori? U kojoj mjeri govor mržnje, dezinformacije i narativi koji produbljuju društvene podjele predstavljaju prepreku demokratiji i društvenoj koheziji, i šta je potrebno učiniti da bi se izgradilo više povjerenja i konstruktivnog dijaloga?

Crna Gora nije izuzetak - kao i mnoge evropske zemlje, suočava se sa porastom govora mržnje, dezinformacija i narativa koji produbljuju podjele. Istraživanja Institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda pokazuju da značajan broj građana prepoznaje govor mržnje kao sve prisutniji problem u javnom prostoru, posebno na internetu i društvenim mrežama. Takvi trendovi otežavaju dijalog, slabe povjerenje među ljudima i u institucije i mogu usporiti procese koji zahtijevaju širok društveni konsenzus. Zato je njegovanje kulture dijaloga jedan od ključnih preduslova za održiv razvoj.

Važno je što u Crnoj Gori postoji svijest o ovom izazovu i što institucije, organizacije civilnog društva, mediji i međunarodni partneri ulažu zajedničke napore da ga adresiraju. Tim Ujedinjenih nacija, zajedno sa institucijama i društvenim akterima, podržavaju inicijative koje promovišu medijsku i informacionu pismenost, jačaju otpornost na dezinformacije i podstiču dijalog među zajednicama. Kroz zajednički program za jačanje društvene kohezije podržali smo lokalne platforme za dijalog, laboratoriju inovacija za društvenu koheziju i aktivnosti u školama koje razvijaju empatiju, međusobno poštovanje i nenasilnu komunikaciju.

Nijedna mjera sama po sebi nije dovoljna. Povjerenje se gradi kroz kvalitetno obrazovanje, odgovorne medije, otvorene institucije i više prostora za razgovor među ljudima različitih stavova. Društvena kohezija ne znači da svi mislimo isto, već da umijemo da razgovaramo s poštovanjem, uvažimo različita mišljenja i zajedno tražimo rješenja, čak i kada se ne slažemo.